GTA San Andreas

Početi opisivati najnoviji izdanak istovremeno obožavanog i omraženog GTA serijala je nezgodan posao, kao da pred sobom imate golemu čokoladnu tortu, na recimo tri kata, i pokušate je zagristi bez ikakvog pribora za jelo. Kako god krenete, nećete zahvatiti posve dobro. San Andreas je, baš kao i opisana čokoladna torta, golema igra i prava poslastica za većinu gamera. Famozna akronim GTA je od svojih početaka klincima sinonim za razbijanje kompletnog grada, nekim roditeljima i američkim senatorima prava noćna mora, a igre serijala gotovo su žanr za sebe. San Andreas igra na istu kartu, golemi grad, još više pješaka i podjednako mnogo vozila - a sve to uništivo. Krasan poligon za nebulozne sudske tužbe protiv Rockstara, ali još bolja podloga za milijunske naklade i hvalospjeve publike.

Trojka nas je smjestila u sadašnji Liberty City, Vice City je izgubio brojku u naslovu i odveo nas u neukusne osamdesete godine prošlog stoljeća, a svježi San Andreas iskrcava glavnog junaka na zapadnu obalu SAD-a, vremenski pozicioniranog u prvoj polovici devedesetih. Glavni junak, Carl Johnson aka CJ, se nakon više godina izbivanja vraća u rodni kvart i stvari od samog starta naveliko zaudaraju: odbor za doček sačinjavaju korumpirani policajci (s glasom Samuela L. Jacksona, whoa!), a hood duže vrijeme nije u rukama Carlove ekipe već konce vuku vaši zakleti neprijatelji, Ballasi. Scenografija je od samog starta mrak, osjećaj propadanja te četvrti je izvrstan i totalno filmski, a nakon vatrenog početka Carl i ekipa kreću postaviti stvari na svoje mjesto. Isprva se to radi banalnim teritorial pissingom u obliku šaranja grafita, a kasnije se s drugim bandama ne komunicira pismenim putem nego se radije pribjegava metalu. Već u prvih par misija se vidi kako će San Andreas otići neusporedivo dublje od ne samo njegovih prethodnika, nego od apsolutno bilo koje druge igre na tržištu, i tu je njegova najveća kvaliteta. Na početku će te se možda zabrinuti da je GTA previše skrenuo prema Simsima, ali razloga za ozbiljno živciranje nema - istina, kao što je i najavljeno CJ-a treba hraniti i održavati u formi, ali to zaista nije muka. Glavni junak u ovom nastavku ima statove kao kvazi RPG lik, pa ga povremeno treba odvesti da nešto stavi pod zube. Isto tako, pretjeranim klopanjem će se čovjek uprasiti što nikako nije zgodno u situacijama kada treba brzo pucati i još brže trčati (a ima ih ohoho), pa se višak tjelesne masti mora kompenzirati dizanjem utega ili kakvim drugim oblikom rekreacije. Uz te sitnice, CJ na svu sreću nema fobiju od vode i zna plivati za razliku od kripla iz prošlih nastavaka, a na kapacitetu pluća također treba raditi. Vožnja i pucanje nisu vještine koje su svakome urođene od rođenja, te premda je gospodin Johnson iznimno spretan u njima malo vježbe nikad nije loše. Kroz igru će se i vaše vještine razvijati, pa će nakon podosta napucavanja pištoljem eventualno stići do Hitman razine i 9 mm pištolji će vam postati kao produžeci ruku. Isto vrijedi i za druga oružja, kao i za vožnju svih oblika prijevoznih sredstava.

Mislite da je do puno? Čekajte da zakoračite izvan početnog grada. Prvo mjesto u kojemu će se CJ dokazivati je Los Santos, grad nastao na obrisima Los Angelesa, i on sam je velik, vjerojatno veći nego oni iz prošlih nastavaka. Kasnije u igri će te, po starom običaju, razvojem priče doći do drugih gradova koji su ranije bili nedostupni iz nekog idiotskog razloga. San Fierro jako baca na San Francisco, a treći grad, mjesto krcato kockarnicama i blještavim reklamama, oaza nevjerojatnog kiča usred pustinje ne može biti ništa drugo nego Las Vegas. Mrvicu ranije je spomenuto kako je Los Santos već sam po sebi jako velik, a s još ova dva grada i njihovom ništa manjom okolinom igra površinski postaje zaista, ali zaista golema. Gargantua u kojoj doslovce možete dvoznamenkast broj sati jurcati a da opet uspijete naći mjesto koje još niste posjetili. I što je začuđujuće, stvari tu još uvijek ne staju. Uz sve one ranije nabrojane stvari vezane uz brigu oko CJ-a, vi čovjeka možete odvesti u jedan od mnogih dućana s odjećom i nabaciti look kakav želite, a isto možete napraviti i s frizurom. Ovime je San Andreas pokrio jedan lijepi komad onoga što nude dosadni Simsi, ali Rockstar tu nije stao nego se namjerio i na par drugih igara. Vozila koja možete naći na cestama ima standardno mnogo i to se ne isplati posebno naglašavati, ali ono što s njima možete napraviti je nešto novo. Kroz grad su razbacane radionice za modificiranje vašeg novog ljubimca a la NFS Underground - naravno, to je prilično neisplativo jer su automobili u ovoj igri potrošni kao papirnate maramice u stvarnom životu, ali je kao detalj pun pogodak. Ni to nije sve, jer San Andreas nudi pravu gomilu diskretno umetnutih mini-igara. To dolazi do izražaja već od posjeta teretani, ali kad recimo uletite u dućan i naletite na automat za igre na kojemu možete nabaciti par partija jednostavno ne možete ne složiti osmjeh. U San Andreasu imate svoj respect, morate osvajati nove teritorije sa svojom ekipom, ali ga ponekad trebate i obraniti. Zaboga, pa u ovoj igri možete ući u kockarnicu i pokušati se obogatiti na sreću!

Rekli smo da nećemo količini vozila, right? Ma ništa od toga, ipak se neke stvari moraju spomenuti. Pored mnogih cestovnih prometala, onih na četiri i onih na dva kotača, San Andreas nudi i alternativne metode prijevoza koje uključuju plovila i letjelice. Avioni za razliku od ranijih nastavaka nisu mizerno zastupljeni nego se u igri nalazi više različitih modela koji su ovaj put sasvim zadovoljavajuće upravljivi. Priča i likovi, je kao i skoro sve drugo, biser. Misije su zaista brojne i totalno raznovrsne, nema šanse da će te imati osjećaj kako po stoti put radite misiju profila "vozi do mjesta X i upucaj osobu Y". Čak su u odnosu na ranije nastavke u globalu manje frustrirajuće. Ima i pregršt pucnjave, ali i noviteta poput šuljanja i plivanja, a sve pametno iskorišteno. Gradovi su već tradicionalno živi i krcati računalno upravljanim likovima, pa ako niste raspoloženi za obavljanje misija jednostavno pokupite prijevoz i krenite divljati po gradu, sigurno vam neće biti dosadno. No, policije ima osjetno više nego na stvarnim cestama pa se pripazite ljudi s druge strane plave linije. Policija je, kad je već spominjemo, divlja i ne trudi se previše upozoriti prije potezanja oružja. Zbog toga se zna dogoditi i da pred vašim očima plavci ustrijele čovjeka koji nije pažljivo vozio pa se zaletio u policijski auto, dok se vi sa strane zlobno cerekate. Kao i ranije, policija vas neće dirati ako nosite automatsku pušku usred centra grada, ali će se naljutiti ako oružje uperite u njih. Civili nisu manje promjenjivog raspoloženja, a kočnicu posebno često otpuštaju na autocestama. Ako malo prikočite promet na jednoj, uskoro će pred vašim očima nastati lančani sudar s barem 20 vozila i krasna prilika za efektnu eksploziju.

Soundtrack igre je minutažom posve primjeren njezinoj veličini, u stilu Vice Citya opet se radi o genijalnom rješenju s radio stanicama po kojima vrtite tijekom igre i birate muziku koja vam odgovara. Glazbenu podlogu čini više sati licencirane mjuze poznatih faca iz prve polovice devedesetih, a ako ste se uplašili da će te zbog teme igre slušati isključivo rap - nema problema, postoje i druge stanice pa recimo tako možete voziti kamiončinu pored pilana i drvenih koliba dok kroz otvoreni prozor pere country, atmosfera je u gotovo svakom trenutku za pet plus. Čak i da ste potpuni čudak i niti jedna stanica vam ne odgovara, San Andreas nudi rješenje u obliku vlastite glazbe, pa ako vas veseli slobodno utrpajte Death From Above 1979 i iživljavajte se po ovoj divnoj imaginarnoj državi koliko vam srce želi. Za grafiku se već od prvih screenshotova šuškalo kako će biti najslabija karika ove igre, i to se dobrim djelom ostvarilo. Kako igra izlazi prvo na PS2 konzoli koja broji svoje zadnje mjesece i po snazi je već odavno daleko iza PC-a, ova konverzija se ne može pohvaliti aktualnom grafikom. Radi se o nabrijanoj verziji onoga što smo gledali u GTA 3 i Vice Cityu - drawing distance je debelo povećan, teksture su daleko oštrije, ali su vozila te posebno likovi za današnje standarde jako grubi. No i to ima svojih vrlina jer je San Andreas jako dobro optimiziran i na cca 2 GHz i 512 MB radne memorije prede, a posve bi igriv bio već i na 1.5 GHz. Da spomenemo, minimalno je propisano 1 GHz i 256 MB RAM-a. Druga, vjerojatno još fascinantnija osobina je gotovo nepostojeće vrijeme učitavanja igre. Sam ulazak u igru uopće ne traje dugo, a učitavanje među područjima se ne primjećuje, što je s obzirom na opseg San Andreasa zaista impresivno.

Kao i svakoj igri, San Andreasu se može naći par zamjerki, a glavna bi bila neugodno brojni bugovi vezani uz grafiku i stabilnost. Kad usporedite već malo stariju Mafiju i ovu igru, lako će te vidjeti koje su prednosti razvoja za PC - iako se San Andreas na tom planu dodatno potrudio, preciznost kontroliranja glavnog lika ipak nije posve na razini punokrvnih PC pucačina. Isto tako se na još nekim djelovima (osim grafike) može vidjeti kako je PS2 primarna platforma, jer bi za igranje dobro došao gamepad, posebno kad se primite letenja. Vrijedi spomenuti i očekivanu reciklažu elemenata iz ranijih nastavaka, ali ništa strašno. Sažetak, ako ga je uopće moguće suvislo napisati za ovako razrađenu igru bi glasio otprilike ovako: San Andreas, uz opsežnu glavnu priču nudi hrpetinu mini igara i dodatnih misija od kojih dobar dio u recenziji nažalost nije našao mjesto, a odličan dizajn vas samo tjera da istražujete nove kutke. Poznati koncept nije postavljen naglavce, ali je igra toliko produbljena da je u odnosu prema Vice Cityu kao potonji prema prva dva nastavka, a kako je izravna konkurencija osrednja (True Crime) do katastrofalna (Driv3r), ovo bi čak i da nije nenormalno igriva bila jednostavno neizbježna igra. I naravno, za starije od 18.