Jedne od najspominjanijih igara u našim vijestima, ako gledamo kandidate za hit igru, uz Doom 3 i Half-Life 2 bile su Chrome i Far Cry. Apsolutne favorite ostavimo sa strane budući da ih rade majstori sa velikim iskustvom i teško da nešto može poći krivo (iako nije pravilo, kao što svi dobro znamo), dok smo Chrome obradili prije određenog vremena i zaključili kako grafika nije ključna za uspjeh igre, te mu dali zaslužujuću ocjenu. Far Cry je s druge strane malo otezao s izlaskom, no napokon je sletio na naše kompove, ili bolje rečeno, u ladice naših DVD playera. Znate li zašto volimo ovu igru? Jer autori nisu lagali apsolutno ništa. Sve ono što je najavljivano i čime su nas napaljivali proteklih mjeseci, sve se to našlo u finalnoj verziji koja predstavlja jedan od najboljih, ako ne i najbolji FPS svih vremena. Eto, izrekli smo i ove riječi, premda smo mislili kako neće biti izgovorene do pojave jednog od apsolutnih favorita s početka teksta.
Far Cry započinje prilično bedastom pričom u kojoj Osoba A (ženski lik presavršenih oblina) uvali u gabulu Osobu B (napaljeni mužjak, bivši specijalac, majstor Kung-Fua, Ninjor skillz0r i ostalih napadačko/obrambenih vještina). Osoba B, plemenita kakva je (a i mala je dobra prilika za zalilat), odluči istražiti zašto su zločesti ljudi potopili njegov brodić, i kakva se to tajna krije na tako strogo čuvanom otoku. I naravno, tu počinje prava avantura koja će svima koji je zaigraju izmamiti zazubice i predstaviti im šprancu po kojoj bi se svaki naredni FPS trebao ravnati. Daljnja priča je prilično neizvjesna i ono što zaslužuje pohvale je izostanak masivnih međusekvenci u kojima bi neki likovi vodili razgovore samo da se igraču objasni radnja. Umjesto toga, vaše napredovanje kroz igru je sama priča, tako da će vam u nekim dijelovima izgledati kao da igrate film, u doslovnom smislu te riječi.
Ono što prvo upada u oči svakako je vizualni identitet koji je definitivno najbolji od svih koje smo imali prilike do sada vidjeti. Vrlo detaljan okoliš kojim nam je prikazan tropski otok prepun je razne flore i nenadmašno dizajniranog krajobraza, koji varira od strmih litica do laguna s pješčanim plažama. I što je najbolje, možete se kretati u apsolutno svim smjerovima gdje želite. Ako vam se pliva, zaronite u more i zaplivajte u vodi koja to uistinu i je, sa svim onim detaljima koji su prisutni i u stvarnosti, poput različite gustoće koja iskrivljuje pogled ili morskog dna koje tone sve dublje. No tu nije kraj, jer autorima realna voda nije bila dovoljno realna ako u njoj nema riba, pa su i njih uvrstili. Ne očekujte ribice kao u screensaveru koji je svojevremeno bio vrlo popularan, jer ipak se radi samo o par vrsta, ali ne bi vjerovali, čak je i njima usađen AI koji će ih natjerati da vam se znatiželjno približe, i zatim brzo pobjegnu od vas. No naravno, nije sve u brčkanju u plićaku i izležavanju na suncu, jer
osim palmi i raznih vrsta trava koje se pokoravaju zakonima fizike, pa polegnu zavisno od smjera vjetra ili helikopterske elise, Crytek je napravio odličan balans između vanjskih i unutarnjih nivoa. Ako baš želite doživjeti orgazmičko iskustvo, popnite se na neku planinu i pustite vjetru da vam šiba lice, dok vam pogled puca kilometrima uokolo. Istina da seljački zvuči, no oni koji su vidjeli ovakav prizor, složit će se kako je dotični nešto najbolje što se može vidjeti u kompjutorskim igrama.
Dok su vanjski potpuno otvoreni za istraživanje, unutarnji potpuno odudaraju i u njima se javlja onaj osjećaj klaustrofobije kojim se samo rijetki naslovi mogu pohvaliti. Čak što više, igrač bi očekivao kako se u podzemlju ili u nekoj zgradi nema što dodavati, jer je to po defaultu isprazno, ali Far Cry će takvo mišljenje ubrzo promijeniti zbog detalja koji se vidljivi posvuda, a naročito u istraživačkom centru čiji interijer dade
naslutiti kako se nešto čudno događa, a i scene na koje ćete naletjeti fino će vas isprepadati. S tim u vezi, potrebno je naglasiti kako AI u ovoj igri jednostavno roka. Neki puta čak i pretjerano, ako ćemo iskreno. Igra nudi pet nivoa težine, i na svakom je moguće uključiti da se AI prilagođava vašoj uspješnosti, pa čak i ako ste totalni antitalent za FPS-e, AI protivnika biti će na niskoj razini, ali ipak dovoljno dobar da vas impresionira pa će protivnici dozivati pojačanje i oglasiti alarme ako im se nudi takva mogućnost, ili će pak krenuti prema mjestu odakle se čuo hitac. Ne gdje se trenutno nalazite, već pozicija sa koje ste ispalili metak, a to vam daje mogućnost premještanja i zasjede za radoznale. Oni vičniji ovakvom tipu igre mogu očekivati svakojake perverzije, od odvlačenja pažnje kako bi vas druga grupa zaskočila s leđa, pa do impresivnog pathfindinga koji će pronaći alternativnu rutu kroz unutrašnje nivoe za koju niste ni znali da postoji, i naravno da će vas uhvatiti u unakrsnu vatru. S druge pak strane, genetski eksperimenti (AHA! Evo vraga!) u obliku
mutiranih čudovišta zahtijevaju potpuno drugačiji taktički pristup kako bi ih se uklonilo, a nerijetko je dio taktike i bježanje glavom bez obzira. Doduše, ima situacija kada će obično naginjanje i strpljenje da oni dođu k vama, a ne vi njima, riješiti bitku, no tko bi čekao svakog protivnika da mu dosadi čučati iza neke kutije ili iza vrata. Ukoliko ste igrač koji mora potamaniti apsolutno sve na mapi, radije zaigrajte na lakšim nivoima i uštedite si živce, što zbog odličnog AI-a, što zbog save funkcije koju ćemo spomenuti u nezahvalnim dijelovima recenzije, koji su na žalost neizbježni.
Oružja koja se koristite u igri su fino balansirana, i pružaju sasvim dostatnu vatrenu moć za prelazak igre, ako pametno igrate, pod što se podrazumijeva da nećete zaleći na uzvisinu i svakog jadnika snajpati, iako je filing ciljanja glave protivnika koji ništa ne sluti na par kilometara, jednostavno odličan. Streljiva za taj vid naoružanja jednostavno nema dovoljno da bi ga uzaludno trošili pa pripazite s njim, dok ostalih ima na
svakom koraku. No ima i kvaka, koja glasi kako u jednom trenu možete imati samo dva jača oružja, a da bi pokupili nešto treće, jedno od njih morate baciti, pa dobro razmislite što vam je korisnije i za što možete pronaći streljivo od nadolazećih protivnika. Uz sve navedeno, bio bi grijeh ne spomenuti kako u igri postoje i vozila, i to ne samo zbog dekora, nego je neka moguće koristiti kako bi lakše došli do cilja, a vožnja njima predstavlja posebno iskustvo, bilo da se radi o zmaju kojim preletite područje krcato protivnicima, ili nekom drugom kopnenom ili morskom prometalu, a neka možete koristiti i na nekim multiplayer mapama. Kad smo već kod naoružanja, spomenimo i sekundarni mod, odnosno samo ciljanje sa M16 primjerice. Kada ispred sebe imate samo virtualni nišan, udaljene mete možete zaboraviti i prije će oni pogoditi vas, nego vi njih, pa je potrebno pušku stavit o rame čime je efikasnost mnogo bolja. U takvom modu se nemoguće brzo okretati, no on i nije predviđen da će vam oko
stalno gledat kroz mušicu kroz kompletne nivoe. Odlična stvar koja će vam poslužit za planiranje rute je dalekozor koji automatski označava mete, tako da nema šanse da ste nekoga slučajno previdjeli, a detaljan zoom omogućava čak da čujete razgovore između osoba, koji u većini slučajeva ničemu ne služe (i prilično su moronski), no eto, nekoga veseli i takva mogućnost. Iako smo spomenuli da je pogled neograničen, uporabom snajperskog zooma, kao i onog s dalekozorom otkrit će vam malu podvalu, koju (da se odmah ogradimo) ne smatramo nikakvim nedostatkom. Naime, desit će vam se da nekog promatrate i da ta osoba počne nestajat kao da se negdje teleportira, čime se (najvjerojatnije) postiglo da računalo udaljene likove uopće ne uzima pod kontrolu dok im se ne približite na određenu udaljenost, i samim time igra nije zahtjevna kako bi bila da su apsolutno svi kontrolirani od početka do kraja. A što se tiče zahtjevnosti... Eh, 'ajmo to ostaviti za malo kasnije
.
Kao što je rečeno, grafika je apsolutni krik mode, uz odlično dizajnerski obavljen posao i programersko umijeće koje sve to omogućava. Dodatne pohvale idu na izrazito realne pokrete svih ljudi, pri čemu poglavito mislimo na padove prilikom ubojstava. Naravno, postoji više zona pogodaka, pa će žrtve reagirati sukladno pogođenoj zoni i mjestu odakle je metak doletio. Neki puta izvedu piruetu, a neki puta ih metak zabije u obližnji predmet s kojeg polako iscure, no svaki je hitac jedinstven. Dakako, ista stvar vrijedi i za fiziku ostalih predmeta koje je moguće razbacivati kako vam se svidi, a neke čak i dizati u zrak sa par hitaca, što možete iskoristiti i kao stratešku pomoć. Zvučni efekti fasciniraju prilično realnom izvedbom, dok su protivnici prilično ograničenog rječnika i ponavljaju iste fraze, što je moglo malo drugačije, a i neki razgovori izgledaju prilično isforsirano, pa čak i bugovito, što je slučaj u nekim scenama kada pokreti usana kasne za zvukom, no sve to nije ništa ako gledamo igru u globalu. U tehnikalijama moramo spomenuti i zahtjeve, no time, na žalost, zadiremo i u poglavlje koje nije namijenjeno hvalospjevima.
Ne znam kako bi bilo da su svi likovi od početka pod nadzorom, što smo spominjali ranije, no igra je i ovako ispred svog vremena. Konkretan primjer je Radeon 9800PRO, koji doslovce melje sve pred sobom u suradnji s Bartonom 2500+ i 512 DDR na Abit NF7-S matičnoj ploči, no Far Cry čak i za njega predstavlja tvrd orah, pa će stavljanje detalja na High poneki puta izazvati trzavice, koje na sreću nisu učestale, dok je Very High za ovakvu mrcinu daleka fantazija i neostvaren san. Dio misterije leži u ogromnim područjima koje igra odjednom učitava (ne trebam spominjati da je taj proces dugotrajan, no reload je na sreću skoro trenutan), pa bi 1GB RAM-a popravio stvar. Drugim riječima, da bi Far Cry izgledao onako kako je zamišljeno i radio glatko, treba imati vrhunski stroj sa najboljim komponentama koje se danas mogu nabaviti, no to je za većinu gamera teško ostvarivo. Možda se ovo moglo izbjeći konstantnim
rovarenjem po disku i učitavanjem u letu, no igra ima specifični save sistem koji graniči s ludosti. Vjerojatno ste shvatili da ne postoje klasične load/save funkcije, već se pozicija snima nakon određenih dijelova. Zanimljivo je da to uopće ne ovisi o smislenim poglavljima igre, kao što je primjerice ulazak iz otvorenog u zatvoreni prostor, ili masivna bitka, već čisto o određenom mjestu na mapi, pa se zna desiti da se to dogodi usred pucnjave, što prilikom reloada pozicije nije nimalo zahvalno. Na svu sreću, sredinom travnja trebao bi se pojaviti patch koji će omogućiti QuickSave, no to je samo najava, tako da nije ziher da će uopće biti napravljen.
Nakon što jednom isprobate osjećaj koji pruža Far Cry, teško da će ijedan drugi FPS moći nadomjestiti sve impresije koje naviru kao lavina već nakon prvih minuta provedenih sa ovom igrom koja je poglavito single player iskustvo, dok je multiplayer zgodan dodatak kojeg će neki prihvatiti
kao razbibrigu. Ista stvar je i sa Sandbox editorom, koji će tek u narednim mjesecima pokazati pravu snagu kada se počnu pojavljivati home made mape. Kao zaključak možemo prosipati mudrosti koje se protežu kroz cijelu ovu recenziju. Istina je da su popaljeni elementi mnogih igara, te da se radi o igri i enginu čije vrijeme tek dolazi, no svejedno moramo pohvaliti odličan posao koji su autori napravili izdavši FPS koji započinje novu eru ovog žanra, nešto što je bilo Half-Lifeu 2 i Doomu 3 zadatak. Brojne odgode ova dva naslove došle su kao naručene za Far Cry i on na velika zvona najavljuje dio onoga što nas očekuje u budućnosti. Ako imate adekvatan stroj, ovaj naslov nemojte nikako propustiti. Ustvari, ne smijete!
Čet Mar 29, 2007 9:37 pm
