Flat Out

FlatOut


Da u jednom žanru nešto smrdi se lako nasluti kad se za titulu najbolje igre u tom području bore dvije tematski osjetno različite igre. Baš takav slučaj ispadne kad Undergroundu 2, najmlađem potomku Need For Speed serijala, suprotstavite FlatOut. Dok je Underground 2 totalno ušminkana igra u kojoj je cilj što bolje srediti automobil, u FlatOutu je glavna stvar rasturiti protivničko, ali ponekad i vaše vozilo. NFS U2 se odvija po noći u blještavom gradu, to je igra u kojoj imate bolje šanse naći naftu u vlastitom dvorištu nego četvorni centimetar zelene površine, dok je FlatOut skroz suprotno - trka kroz šumu ili prašinu gdje je asfalt čest poput snijega za Božić na Jadranu. No, kroz 2004. godinu su ovo zapravo jedine dvije arkadne jurilice vrijedne spomena, te nema druge nego usporediti ih iako im je najbliža dodirna točka relativno blizak datum izlaska na tržište.

Dok su Underground i njegov nastavak totalno šminkerske pimp my ride igre, FlatOut više puca na publiku koja voli raznorazne dirt racing događaje, traperice s tregerima, benđo i slične neprocjenjive doprinose svjetskoj kulturi podarene nam od američkog Juga. Okej, šalu na stranu, ali ima i u tome neke istine. Prvi dojam o igri je skroz spartanski, i kompletne zasluge za to odnosi odvratno konzolaško sučelje, baš onakvo kakvo vidite u noćnim morama, ako ste čudak koji sanja sučelja iz igara. Radi se o tome da do svega dolazite tipkanjem kroz blesavno posložene izbornike, riječ "miš" je programerima vjerojatno označavala samo
maleckog glodavca koji tjera domaćice da se popnu na stol i počnu kričati. No hej, prekaljeni igrači će lako zaobići tu zapreku i uskoro se naći na cesti. Dobro, ne baš na pravoj cesti, staza bi bila daleko preciznija riječ. S prvim krugom će te lako uloviti ono glavno u FlatOutu; fiziku automobila i okoline. Poanta cijele igre je u tome da se automobili daju prilično dobro razbiti, otprilike vrijedi da koliko detaljno ste u Undergroundu mogli urediti zvjerku, toliko detaljno je ovdje možete rasturiti. Tako u početku kad lagano okrznete ogradu krenu iskre, polako se počinju klimati vrata, da bi u gadnijim kolizijama hauba totalno odletjela, kotači se
rasklimali i motor se zapalio. No to nije sve, jer se i sve što vidite na stazi također može podvrgnuti sličnom tretmanu. Npr. ako vodite i prolazite ispod metalne konstrukcije za koju nitko ne zna čemu služi, vi možete pomesti šipke na koje se stvar podupire i ostatak povorke iza vas će se naći pod hrpom lima. One naslage guma koje se inače redovito nalaze kao zaštita od zakucavanja u beton u gadnijim zavojima su također u igri, ali za razliku od bilo koje druge igre u žanru ovdje je svaka guma odsimulirana za sebe. Kad se zaletite u tu hrpu, svaka guma odleti na
svoju stranu pa da nemate utrku pred sobom, vrlo su dobre šanse da bi ostali promatrati kako se sve raspada. Ukratko, fizika je odlična (ali čisto za sudare i slično, upravljanje autima je totalno arkadno), veliki plus za igru i vjerojatno glavna fora kompletnog FlatOuta. Kao šlag na tortu vam dođe odlična ideja da pri zaista gadnim sudarima vozač izleti iz vozila. No, na taj šlag ne dođe jagoda nego recimo krumpir, jer je vozač zaista bijedan ragdoll model bez ikakvih težišta te pravih zglobova i kostiju, pa razbijanje istog izgleda kao da bacite krpenu lutku u provaliju. No svejedno, fizika je ono po ćemu se FlatOut pamti.

Kampanja u igri je skroz bezvezna, sastoji se od tri nazovimo ih djelovima ili kategorijama - Brozne, Silver i Gold. Dok sam recimo u Undergroundu 2 ostao paf kad sam vidio da sam nakon 2-3 sata igranja tek na 10%, ovdje sam nakon 2 sata igranja bio već na 30%, što i nije neka sreća. Staze se nizaju bez pretjerane namjere da se povežu jedne s drugima bilo kakvom pričom, nego je poanta samo u tome da iziđete na utrku i osvojite mjesto kojim će te otključati slijedeću stazu. Kao nagradu skupljate lovu za koju kupujete bolje automobile ili poboljšanja za onaj koji već posjedujete, ali to me gotovo sram i spomenuti. Automobili su posve
imaginarni i prilično bezlični, pa i nije neka fora reći "Joj znaš kako sam dobro uredio svoj Bullet, ide kao zmaj na kotačima". Poboljšanja također nema uopće smisla usporediti s Undergroundu, jer u NFS-u je zaista gušt teško zarađenu lovu potrošiti na nove djelove, dok ovdje takvog osjećaja nema ni u tragovima. Što zbog njihove bezličnosti, što zbog sučelja u kojemu je prava muka uopće pohvatati gdje treba stisnuti Enter da bi kupili upgrade. Ukratko, kampanja je totalno beživotna i poprilično nemotivirajuća.

Još jedan oblik natjecanja u FlatOutu su razne mini igre, od arena za razbijanje u stilu starog Destruction Derbya, do nekih drugih ideja, redom ajde recimo "nadahnutih" s Interneta i iz bezbrojnih Flash igrica. U demolition arenama je jedini cilj ostati živ nakon što porazbijate protivnike ili ih pustite da se međusobno unakaze. Stvar je relativno okej, ali nekako nije baš tako zabavno kao što možda zvuči na papiru. Auti jednostavno ne mogu uloviti dovoljno veliku brzinu za zaista spektakularne sudare, a polagano mrcvarenje i nije neka zabava. Ono
drugo otprije dvije rečenice su, da operem jezik sapunom, pizdarije. Radi se o mini igricama u kojima se iskorištava mogućnost da izbacite vozača iz automobila, pa se tako možete natjecati u bacanju u dalj, u vis, pa još recimo igrati pikado ili se kuglati izbacivanjem ragdoll nesretnika. Uglavnom zabavna gluparija, ali ako vam je zaista do takvih stvari upalite browser i nađite Yeti Olympics gdje je to nekoliko puta zabavnije izvedeno i ne pojede vam gigabajt diska.

Grafika je prilično ugodno iznenađenje. Igra zaista nije zahtjevna, i na strojevima ispod 2 GHz će te je moći natjerati da ide skroz glatko u 1024*768 piksela, a vizualna kvaliteta igre uopće nije upitna. Možda nije super duper detaljno, ali sva oštećenja izgledaju skroz okej, okolina je isto skroz dobra, povremeno uleti i neki zgodan detalj, a sve skupa ne usporava čak ni s 8 AI vozila na ekranu usred šume. Pohvala. Mjuza nije baš nešto, igra ima hard rock soundtrack koji zvuči kao da su dizajnere za rukav povukli klinci koji sviraju u susjednoj garaži i zamolili da stave u
igru koju njihovu stvar. Nije katastrofa kao neki djelovi Underground 2 soundtracka, ali u prosjeku nije baš za pamćenje baš kao i ostatak zvučne slike. Kada se sve zbroji i oduzme, FlatOut je jednostavno rečeno - dobra igra. No ono zanimljivo je kako NFS U2 jako fino pokazuje što nedostaje FlatOutu, dok ovaj drugi isto tako posebno istakne što je Underground 2 trebao imati da dogura preko 90%. Dajte samo zamislite Bayview u kojemu možete rasturiti pola grada umjesto ovog sterilnog Bayviewa u kojemu niti koš za smeće ne možete prevrnuti. Ali u svakom slučaju, iako je fizika FlatOuta odlična stvar, na duže staze Underground 2 je znatno zabavnija igra.