Half-Life 2

Ako kolega kF nije znao kako započeti s NFS: Underground 2 recenzijom, stvarno ne znamo što bi rekli za igru koju danas prezentiramo, iako već na samu pomisao o tome kako moramo izložiti svoje mišljenje o vjerojatno najiščekivanijem naslovu u posljednjih pet godina izaziva nelagodu - u najmanju ruku. Gledajte realno, da li postoji netko u igračem svijetu tko nije vidio barem jedan screenshot iz ovog naslova? Vjerojatno ne, pa si lijepo zamislite bilo koju viđenu sliku iz igre i pokušajte je u mislima pokrenuti u što glađim animacijama. Ako u tome uspijete, najvjerojatnije ste dobili sekvencu kakva je slijedila u samoj igri, jer Half-Life 2 je bez ikakvog pretjerivanja trenutno najbolji FPS koji se može naći na tržištu i vidljivo je da je u njega uloženo mnogo vremena kako bi sve u toj igri djelovalo kao dio jednog živućeg svijeta. Istina, mnogo izvrnutijeg i vrlo nepoželjnog ako ga usporedimo s današnjom Zemljom, ali gledano očima igrača koji je uvijek težio što vjernijoj kopiji fizičkih zakona uz realističan prikaz, to je svijet kakav još niti jedna igra nije imala.

Uf, nakon hvalospjevnog uvoda vrijeme je da zagrijemo tipkovnicu i opišemo po čemu je taj famozni "Half-Life 2" toliko poseban da bi svi cvilili
kad se objavi vijest o njegovoj odgodi, kao i mahali repom na uvid u nove featurese. Kao prvo i vjerojatno najznačajnije za cjelokupnu industriju igara, donosi novi engine imena Source. Možda samo ime nije pretjerano bombastično, no vjerujte na riječ kako se radi o vrhunskom programerskom uratku koji u svom punom kapacitetu postaje oštra konkurencija Doomu 3 i vjerojatno ćemo u budućnosti slušati o borbi ta dva vodeća pogonitelja na području FPS-ova, mada ni Far Cry nije predaleko kad smo već kod toga. Namjerno kažemo u punoj snazi jer smo prije Half-Lifea 2 imali prilike vidjeti Vampire: The Masquerade Bloodlines na Sourceu, ali vidno okljaštrenom i kao što je to jedan nama drag kolega-novinar izjavio, "Bloodlines i nije neka reklama za Source". Da se razumijemo, nije ni loš, ali je miljama daleko od onoga što imamo prilike vidjeti u HL2.

Testna konfiguracija bio je Barton 2500+, 1GB DDR RAM-a i Radeon 9800 Pro, dakle ništa specijalno i elitno za današnje pojmove računala namijenjenih igranju. Na istom tom stroju, Far Cry je znao zatrzati, što vrijedi i za Doom 3 koji nije mogao biti pokrenut u najboljem modu zbog odvratnog slide showa koji je uslijedio, a i nedavni Pacific Assault pokazivao je znakove umora u nekim scenama što ipak pripisujemo komotnosti programera i uvriježenom mišljenju da su igrači najbolji potrošači hardvera, što u jednu ruku i je istina ako pod tim podrazumijevamo roditelje dok je igrač još pod njihovom paskom, dok je sve izvan tog kruga debelo razmišljanje prije odlaska u kupovinu. Skrenuli smo s teme. Dakle, navedeni naslovi izašli su prije današnje teme, i svi su imali neke trzavice na maksimalnim detaljima, dok je HL2 tekao glatko kao mlijeko. Bez najmanjeg trzaja koji bi narušio igrivost ili zbog kojeg bi
neka scena poskočila. Upravo je to poanta igranja, što nam je dozvoljeno da se potpuno uživimo u svijet pred nama, i iako bi još voljeli da se područja učitavaju u letu, dovoljno su velika da nas manje stanke kod loadanja nisu smetale. Na žalost, imali smo nesreću da se javljao problem preskakanja zvuka kod automatskog snimanja pri ulasku u novo područje, no čak niti to nije moglo narušiti želju za daljnjim igranjem sve do samog kraja kad se desilo nešto nepredviđeno. Naime, nižepotpisani je dobio Piratese . Add-on: nižepotpisani je ipak završio Half-Life 2 i kreće po drugi puta usporedo s Piratesima. R0x!

Svaka, ali apsolutno svaka scena klizila je sa zavidnim brojem FPS-a po ekranu, bilo da se radi o zatvorenim hodnicima, poljanama, vidikovcima ili gradovima. Bilo da na ekranu nema niti jednog protivnika, da ih ima desetak, da su udaljeni, pred nama, stoje, kreću se, pucaju, spavaju, pišaju, što god! Sve je radilo savršeno glatko i bez problema s time da
cjelokupnim scenama morate dodati trešnju ekrana uslijed prolaska vlaka, pomicanje raznih predmeta u skladu sa prirodnim fizikalnim zakonima i gomilu svjetlosnih efekata. Ne zaboravimo i potpuno nebitne dekoracije poput prašine koja se na za nju tipičnim mjestima podiže, prštanje metaka, tragovi istih na mjestu udara o neki predmet ili neku drugu prepreku i još brdo toga. Trebamo li dalje? Oke, spomenimo i animacije lica koje to u ovoj igri uistinu i jesu, te likovi pomiču usne točno kako izgovaraju riječi. Ma nisu čak ni usne toliko zaslužne, već kompletni mišići lica koji više govore o emocijama likova nego što to čine glumci u raznim serijama, da ne spominjemo hiper popularne sapunice domaće proizvodnje sa zavidnom paletom ljudi kojima gluma očito ne ide, al' eto, kao nekakve su zvijezde. Za vlastito dobro neka bace oko na glumu virtualnih likova kao što su Alyx, njezin otac, pa čak i mehaničko pseto čiji nas je performas totalno očarao pred kraj igre i morali smo (ne doslovce, ali smo željeli) učitavati istu poziciju još dva-tri puta kako bi se uvjerili u zdravlje vlastitih očiju.

Fizka koju tako rado spominjemo kao nešto ekstravagandno u igrama, u današnjem naslovu nije tek puko naklapanje o realnom bacakanju tijela kada ga udar bombe odbaci par metara u vis. Nemojte ni pomisliti da toga nema, jer je već odavno postalo težak standard i nešto bez čega teško da koji FPS može proći na sve zahtjevnijem tržištu, no HL2 je otišao još jedan korak dalje. Naime, dotični je iskoristio fiziku u zagonetkama, u njihovom rješavanju i ako baš moramo otkriti, u većem dijelu igre nakon što dobijete Gravity Gun. Dotični je toliko fora za koristiti da ćete u nekim situacijama očajno pregledavati okolinu samo da bi ga imali prilike uzeti u ruke i isprobali što možete uhvatiti i baciti. Odmah po pronalasku imat ćete prilike bacati pile cirkulara, kantice boje koje rade manju štetu protivnicima, ali ih oboje što je prvi puta kada smo vidjeli navedeni efekt izazvalo smijeh makar se radilo o prilično šokantnoj situaciji. Ma kužite ove situacije kada znate da nešto MORA iskočiti, ali
se svejedno userete od straha kada se to dogodi dok vam pogled odluta u nepoznatom smjeru zbog trzaja cijelog tijela. Da, možda smo neustrašivi kad jurišamo na bunkere s MP40 i bombama, ali nas nadnaravno plaši (previše Conana, što da vam kažemo). Nda... Dakle, privući možete sve, uključujući metalne oplate koje će odlično poslužiti kao štit pred mecima i priznajemo da nas je ovaj feature spasio iz mnogih nezgodnih situacija sa malo zdravlja, dok je prebacivanje određenih predmeta bitno za daljnji napredak u igri, no takve su scene toliko očito i logički postavljene da će samo najneiskusniji lutati uokolo u potrazi za rješenjem koje je tako reći pred nosom.

Protivnici i oružja zasebna su tema i kako ste vjerojatno shvatili trudimo se ne otkriti previše pojedinosti o samoj igri kako bi u njoj mogli uživati svi koji je nabave i započnu otkrivati dio po dio, a nadamo se da imate tako nešto u planu. Ne zbog nas, mi smo je razvalili i naguštali se, i možda ćemo ponovo na težem nivou, već zbog toga što je ova igra dio povijesti, isto kao što je to bio njegov prethodnik, Doom ili neki sličan naslov kojeg obično navodimo kao nekakav uzor. Iako svi govore o fantastičnom AI-u
koji upravlja protivnicima, moramo reći kako dotični nije nimalo poseban u odnosu na ostale naslove. Čak dapače, zna se desiti da se mamlazi koji su u vašem timu ne okrenu na vrijeme u uskim prolazima pa da vas zakači bačena granata ili da protivnici izlaze iza ugla kao ovce pred cijev vaše strojnice što nije nimalo u skladu s alijenima koji su svojom pameću i tehnologijom osvojili čitavu zemlju. Istina, dotični znaju koristiti zaklone, pobjeći od bačene bombe iako ne tako efikasno kao Japanci u nedavno opisanom Pacific Assaultu, no sve je to već viđeno. Kad bolje promislimo, jedini dio koji bi mogli izdvojiti je realno reagiranje na zvukove i gotovo nikada se nismo našli pred protivnikom da je dotičnom trebalo par sekundi da razmisli što dalje. Uglavnom, umjetna inteligencija, izuzevši skripte koje su u manjini, poprilično je jadna za igru ovog kalibra. Stvarno nam je nepojmljivo da tupani vašeg tima nalijeću na postavljene alarme što uključuje obrambene mehanizme, stoje na mjestima dok ih biorganske hodalice od 30 metara gaze, ili se pak ne miču unatoč vašim naporima da prođete kraj njih u zaklon. Zvuči užasno ali je istina - neki puta smo jedva dočekali da zalegnu, no gotovo uvijek su od nekuda izgmizali novi "pomagači". Blago nama kraj njih.

Neprijatelja ima svakojakih vrsta, od čisto alijenskih, mehaničkih, pa sve do nekih simbioza koje čak ni vrag ne bi volio u svom prisustvu, a programeri su se očito sadistički zabavljali stvarajući ovu igru jer glasanja pojedinih monstera automatski stvaraju paniku kod igrača iako kao neprijatelji i nisu neka prejerana prijetnja. Pa čak i svojevrsni šefovi nisu preopasni ako ih držite na distanci, a vjerojatno najgori su oni najmanji, "facehugeri" kako smo ih prozvali jer se gotovo uvijek pojave iznenada iz mraka, iza ugla ili pak padnu sa stropa. Sama psihologija straha koja je tako vješto ukomponirana u igru izazvat će vam žmarce kada se počnete spuštati u zamračene podrume i točno znate koje protivnike možete očekivati dolje. Na sreću, u jednom većem nivou kao stvorenom za zombijevske kreature ipak su nas dočekali vojnici koje smo s guštom pobili u nekoliko skriptiranih sekvenci koje od vas zahtijevaju... A ne, rekli smo bez zadiranja u detalje koji bi mogli narušiti istraživanje ove odlične igre.

Gravity Gun koji nije oružje u doslovnom smislu te riječi, u rukama vještog igrača postaje premoćan ako se uokolo nalazi dovoljno plinskih boca, eksplozivnih bačava ili kružnih pila, no u nekim situacijama je mnogo lakše uzeti strojnicu i "pucati po šavovima". Na sreću po nas, uokolo se
nalazi razasuto dovoljno streljiva za omanju vojsku, tako da ako već i nemate metaka za shotgun, druga oružja bi oružja trebala biti napunjena do vrha. Na broju su sva prijašnja oružja uz tri nova, od kojih smo jedno spomenuli, dok druga dva čine alijenska strojnica s odličnim sekundarnim modom paljbe i "alijenska jaja". Bez dotičnih zaboravite prolaz jednog dijela igre jer stiskom prizivate mutirane kukce koji su samo nivo prije bili protiv vas. Uz četiri takva i beskonačno mnogo rezervnih koje zamjenjuju poginule, teško da će koji vojnik preživjeti vaš prolaz, dok je statička obrana ipak nešto žilavija. Možda je malo bezosjećajno što "jaje" možete baciti pa kukci pohrle prema bačenom mjestu, ali je nužno za odvraćanje pažnje. Ipak je Gordon Freeman glavna faca igre. Glede oružja, napomenuli bi da je Magnum daleko prenapumpan, te s dotičnim nema šanse da promašite i na velike udaljenosti uz napomenu da jedan metak sigurno ubija, no kako bi na neki način kompenzirali jačinu, autori su odlučili da je maksimalna količina metaka koju igrač može nositi 18 komada (6+12), pa ga koristite samo u kritičnim situacijama.

Znate i sami kako neke igre od pojave Battlefielda ne mogu bez vozila, a to je slučaj i s HL2, iako je vidljivo kako su dotična uvrštena isključivo u
svrhu priče, te ukoliko isto nesretno slupate ili na neki drugi način ostanete bez njega, možete samo učitati posljednju poziciju nanovo kao i u slučaju pogibije nekog od likova ključnih za misiju. Moramo priznati kako je prvo vozilo, svojevrsni skuter, izazivalo dosadu jer doslovce ga je nemoguće uništiti koliko god se prevrtali, krivo skakali preko rampi, udarali u zidove i radili svakojake druge radnje, a ni sami ne znamo koliko smo se dugo morali ganjati po kanalima i sve u stilu vožnja, siđi, oslobodi put dalje, vozi. Jednostavno su ga pretjerali makar je u početku bilo fora. Najviše nas je razočaralo što skuter po suhom vozi kao i po vodi, pa je totalno svejedno kuda se krećete. Drugo vozilo madmaxovskog dizajna daleko je zabavnije jer ipak se može prevrnuti pri čemu morate izaći iz njega i smisliti kako ga okrenuti na kotače (ne bojte se, rješenje je u ovom tekstu i vrlo je jednostavno), a i koncept misija je mnogo bolji čemu pridonosi prividno veći osjećaj slobode kretanja nego što ga daju uski kanali prepuni olupina. Sama fizika vožnje daleko je od ikakve simulacije stvarnog stanja, a tome u prilog ide i činjenica da na svakom imate pričvršćeno oružje koje kontrolirate mišem. Dovoljno jasno što možete očekivati? I mislili smo.

Nevjerojatno, ali u sveopćem ushitu zaboravili smo opisati mjesto radnje, pa čak i nju samu (oke, ovo je djelomično namjerno) što ćemo upravo nadoknaditi i polako zaključiti recenziju. Sama igra smještena je u vrlo znakoviti gradić City 17 gdje su ostaci ljudskog roda tretirani poput stoke za odstrel, uz nezaobilaznu propagandu na svakom koraku, komunistički dizajn zgrada i spartansko pokućstvo kojeg u biti i nema pretjerano mnogo. U nekim dijelovima igra će vas odvesti van tog kompleksa, pa ćete jurcati plažama, provlačiti se kanalizacijom, pa čak i prelaziti željeznički most po konstrukciji, no sve je tu negdje, u kompleksu koji uzima elemente 1984., progona Židova u geta tijekom Drugog svjetskog rata i raznih SF priča o tome kako mali zeleni ne moraju biti prijateljski raspoloženi iako je trend fobije prema stranim oblicima života u konstantnom opadanju. Mislite da su mali zeleni cool? Odigrajte HL2 i ako ipak ne promijenite mišljenje, garantiramo da ćete se dobro zabaviti.