Counter Strike: Condition Zero

Counter Strike: Condition Zero

Svi mi imamo svoje legende, bilo da je to neki film, glazbenik, osoba ili, ako smo narcisoidni - mi sami. Isto tako i mi, PC igrači, imamo svoje legende u raznim žanrovima i njihovim hibridima, a jedna od poznatijih legendi, pogotovo u multiplayer krugovima, je mali mod koji može - Counter Strike. Iako većina igrača zna onoliko koliko im treba i vezi CS-a, ili onoliko koliko ih zanima, sjetit ćemo se naših mlađih i/ili onih manje informiranih, te spomenuti nešto malo o igri. Counter Strike je ime Half-Life moda koji je još u svojoj beti postao najigranija mrežna igra. Djelo je to vizionara imenom (nickom) Gooseman, Barney i Cliffe koji su znali prepoznati taktičke i kooperativne vrijednosti Valveovog Team Fortressa i na tim temeljima napraviti zabavnu i adiktivnu igru koja se je smjestila negdje u sredini između taktičkog Rainbow Sixa i razbibrižnog Unreal Tournamenta. Valve je znao rano prepoznati priliku te ih je uzeo pod svoje okrilje distribuiravši igru kao mod ili standalone naslov koji su, naravno, bili kompatibilni. Nakon 1.0 verzije, slijedilo je balansiranje, dodavanje novih
oružja, mapa itd, putem patcheva, a jedina stvar koja je nedostajala upotpunjenju optimalnog igračeg iskustva je bio single player. I onda je Valve prije neke tri - četri godine najavio kako radi na single player verziji igre koja će se zvati Counter Strike: Condition Zero. Nažalost, otuda su stvari krenule nizbrdo i posao, kojem je trebala biti posvećen potpuna pažnja developera, je počeo skakati iz Valvovih ruku u Gearboxeve, pa u Ritualove, a na kraju je dovršen od strane Turtle Rock Studiosa.


Condition Zero kakav smo dobili

Condition Zero multiplayer mehanika je gotovo indentična onoj iz CS 1.6 verzije, a jedina je razlika dodatak nekoliko novih mapa i još nekih manje važnih sitnica, tako da ćemo više pažnje posvetiti onome što je novo - single playeru koji je ništa drugo nego dobar stari CS mp samo ovdje igrate s botovima. Pošteno!

Srž samog gameplaya je ovakav: Dva tima, teroristi i specijalci, ispunavaju svaki svoje ciljeve ovisno o mapi na kojoj se igra. Specijalci, s kojima je jedino i moguće igrati u single playeru, moraju ili spasiti taoce, ili spriječiti detonaciju bombe od strane terorista. Teroristi (botovi) ih pokušavaju spriječiti u tome... phun faktor zagarantiran. Osim tih glavnih ciljeva, dobijete još po dva koja variraju od zadatka u kojem morate ubiti neprijatelje predodređenim oružjem ili završiti misiju u nekom zadanom vremenu. Kako bi mogli krenuti na sljedeću mapu, morate pobijediti u dvije uzastopne partije s tim da sporedne zadatke možete riješiti kroz nekoliko rundi, a ne opetovano u svakoj. Botovi, koji su tu da nam najbliže dočaraju krasote multiplayera, su nevjerojatno inteligentni i pohavle idu programerima njihovih rutina. Istina, znaju tu i tamo ponekad zapeti na dijelovim geometrije, no kad je riječ o taktici, jednostavno briljiraju. Malo pobliže kad ih pogledamo, jasno je kako su programeri
detaljno proučili taktike koje koriste igrači od krvi i mesa i uspjeli su ih, koliko je to za botove moguće reći, dobro emulirati (svakako je to preporuka DICE-u za njihove buduće Battlefield igre). Tako će AI suigrači s vama glasovno komunicirati, čuvati točke na mapama i pri tome iskorištavati layout mape kako bi se sakrili kao i pravi igrači, postavljati bombe na mjestima gdje ih je najlakše čuvati, itd. Napredujući kroz misije dobivate reputacijske bodove kojima kupujete inteligentnije kolege pa nemojte zapustiti taj dio igre jer protivnici vam neće to oprostiti.

Condition Zero kakav smo trebali dobiti
(Deleted Scenes)

Po samom začetku Condition Zero projekta autori su imali nešto drugačiju viziju singlepayera. Trebala je to biti kampanja napravljena po uzoru na
mnoge do tad izašle filmove i igre gdje ameri, nakon što diplomacija zakaže, smiruju situaciju. Već smo spomenuli kako nije baš sve išlo po planu pa je Valve još tamo negdje dok je Ritual radio igru, prekinuti rad na kampanji i zamijenio je singleplayerom koji je nalik UT2004 sp-u, a to je ista stvar kao u multiplayeru samo što su ubačeni botovi i misije su posložene u neku tournament-ladder cjelinu. To znači da misije nisu niti dovršene kako spada, niti istestirane, a još k tome, dizajneri nisu se baš pretrgli radeći igru pa igrajući shvatite kako ste to već sve imali prilike vidjeti u ostalim igrama čija produkcija, za razliku od ove, je privedena kraju kako spada. Protivnički AI u ovoj bonus porciji igre nije nimalo kvalitetan kao u službenoj, a raspon AI reakcija se svodi na svega nekoliko njih, s pravocrtnim trčanjem prema vama kao prevladavajućim. Važno je spomenuti kako Deleted Scenes nije standardni dio igre nego je to, kao i u DVD izdanjima filmova, bonusni materijal, a na vama je da odlučite je li vrijedan vašeg vremena i pažnje.

U standardnom "botovskom" dijelu igre, grafika je nepromijenjena s tim da su teksture nešto malo detaljnije. Ponajbolji dizajneri mapa u cijeloj industriji svojim su umijećem od low poly enginea, kreativnim dizajnom uspjeli nas zavarati kako je engine sposoban za više toga nego zapravo jest. No to ipak ne pomaže previše igri da izgleda ni približno konkurentno današnjim naslovima jer ga pogoni Half-Life engine koji broji nekih šest-sedam godina starosti, s tim da je jednim dijelom baziran na prastaroj Quake (da, dobro ste pročitali) tehnologiji. Pri samom zgotovljavanju recenzije stigla je vijest kako je izašao patch koji donosi, među ostalim, High Definition (povećan poly count) modele likova i oružja, te detaljnije teksture pa vjerojatno igra izgleda nešto bolje nakon krpanja. Ako ste igrali drugi dodatak za Half-Life imenom Blue Shift i instalirali High
Definition pack, znati ćete o čemu je riječ. Kako govorimo o pretpotopnome engineu za vrijeme čijeg nastanka nije bilo ni traga zakrivljenim površinama koje je uveo Quake 3 engine i za potrebe UT-a, modificirani Unreal engine, igra je puna oštrih uglova i kockastih dijelova geometrije pa nas čudi s današnje "oble" perspektive kako smo se mogli uopće tako nekad šetati virtualnim prostranstvima.

Deleted Scenes dio igre je zato doživio nešto više face lift zahvata zahvaljujući kojima modeli su dobili konjsku injekciju poligona i tekstura visoke kvalitete. Svijet kojim trčkaraju ti modeli isto tako sad izgleda osjetno detaljnije pa je pomalo žalosno što cijela igra nije "podignuta" na taj bulild enginea. Naravno, poboljšanja o kojima govorimo su gledana s "Half- Life '98." perspektive, a ne s današnjeg Far Cry i Painkiller gledišta.

Zvuk, kao i grafika, su u originalnom Half-Lifeu bili ispred svog vremena što znači taj dio uspio se kvalitetno nositi sa svojim psećim godinama. Iako nećete biti počašćeni s obiljem ambijentalnih zvukova koji su hardverski servirani višekanalnom Dolby Digital tehnologijom, ono što dobijete također nije za baciti. Zvukovi su kristalno čisti, a ako imate zvučnu karticu s hardverskim pozicioniranjem EAX-a i prastarog A3D-a, neće vas niti zanimati Dolby kerifekije. Neprijatelje locirate po njihovim koracima (zato je profi igračima EAX obavezan) stoga tijekom partija neće biti glazbe koja se upravo iz tog razloga samo pojavljuje u menijima, a napravljena je u stilu igara koje nose Tom Clancy ime.

Očito da je igra bila predugo u razvoju pa je Valve odlučio izbaciti proizvod takav kakav je kako se projekt ne bi pretvorio u crnu rupu koja ždere sredstva iz godine u godinu. Rezultat toga je igra koja je ista kao i Unreal Tournament serijal - mrežna igra je na prvom mjestu, a single player je ista stvar samo što su ubačeni botovi umjesto pravih igrača. Međutim UT igre se nisu pojavile prije toga kao besplatni mod za prvu igru i tu Condition Zero pomalo gubi svrhu. Ne možemo a da ne razmislimo je li vrijedno trošiti novac na nešto što je moguće nabaviti na puno jeftiniji način u vidi moda za staru i sad već iznimno jeftinu igru. Istina, dobijemo nove mape uz igru, ali pored toliko mapa na internetu, to i nije neka previše primanjiva činjenica. Druga stvar koja bi nas "kao" trebala privuću
su deleted scenes, ali opet uz toliko kvalitetnijih i zgotovljenih igara, ni to nije nešto što bi nas trebalo zagrijati za igru. Nekako se čini da bi solomonsko riješenje situacije bilo nastavljanje igranje "starog" CS-a, dok novac koji bi potrošili na Condition Zero stavimo u kasicu gdje će čekati Half-Life 2 i njegovo čedo - Counter Strike 2. Gameplay CS-a je još uvijek dragulj koji sjaji unatoč žestokoj mp konkurenciji i sam po sebi zaslužuje ocjenu od preko 90%, ali to ne znači da ga treba samo prepakirati i nalijepiti Condition Zero etiketu i onda na temelju polovično dobre i polovično završene kampanje i botova staviti visoku cijenu. Zbog toga i takva ocjena.