Igrica: Star Trek: Elite Force II

Disklejmer: Ovaj tekst je nastao kao osvrt prosječnog gamera na igru koja za njega predstavlja pucačinu iz prvog lica.

Čemu takav uvod? Hmmm... Koju god recenziju da sam pisao uvijek se našlo ljudi koji su se našli uvrijeđeni zbog nekih rečenica ili izreka, i onda krenuli pisat mejlove kako to nije tako nego ovako, kako je točan datum 18. a ne 19. i slične brije na koje mi se ne da odgovarat. Kako slijedi recenzija Star Treka, a fanovi ovog serijala su poznati kao čvrsti branitelji svakakvih nebuloza i nerazumljivih riječi koje se pojavljuju na malim ekranima i skaču na svaku slučajnu/namjernu pogrešku (jednom je na newsima ispao flejm jer je netko napisao Treekie a ne Trekkie ), a da ne pričam o reakcijama na negativne kritike njima omiljenih filmova/serija/igara (plizz, bez flejma). Jasno da Star Trek: Elite Force II ne mogu opisivati kao totalno iznenađenje i da ću neke paralele morati povući, ali trudit ću se ostati neutralan, pa ako napišem da je totalna debilana što svaka rasa razumije engleski (čak i novootkrivena), ne uzimajte to kao podjebavanje, već čisto realnu primjedbu.

Sad kad smo riješili uvod u kojem sam se barem djelomično obranio od Klingonskih napada, možemo krenuti i na samu igru koja je svojevrsni nastavak Elite Forcea od prije nekoliko godina. Bila je to dobra igra, ništa revolucionarno, ali sasvim solidno. U originalu smo vodili Hazard Team na Voyageru, pa tako započinje i ova igra. U ulozi Alex Munroa cilj vam je osloboditi Voyager od Borga i u tome i uspijevate, no nakon sretnog povratka na zemlju Federacija odlučuje ukinuti Hazard Team kao takav jer "navodno" ne postoji nikakva potreba za takvim oblikom
organiziranih jedinica, te ljude koji su bili u sklopu njega raspoređuje na druga radna mjesta. Alex Munro vodi neku školicu na Akademiji sve dok jednog dana slučajno ne prisustvuje razgovoru kapetana Picarda i (valjda) ravnatelja Akademije. Kapetan Picard smatra da je Hazard Team odlična ideja i koristeći se svojim utjecajem prebaci Munroa na Enterprise kako bi okupio dovoljno lude ljude koji će ići u konflikte gdje bi čak i Picardu bilo pregusto (uvijek se gura gdje mu nije mjesto ). I fk0rz, već na prvom letu ulijeću u frku jer primaju poziv s Dallasa kojeg je napala dosad neviđena vrsta...

Ne zanosite se činjenicom da Hazard Team automatski znači i timski FPS jer je to jako daleko od bilo kakvog tima. Vi kao vođa ćete uvijek
morati obaviti sve sami, bilo da se radilo o običnom prolazu preko nestabilnog terena, ili o obrani broda od diverzanata. Čak ćete ručno ciljajući morati onesposobiti i protivnički brod sjedeći za topom na vrhu Enterprisea (!!!). No, većinu vremena napucavat ćete kukce, što je vrlo zanimljivo i nemaštovito, jer kako uvijek pisci scenarija zamisle da Alieni moraju baš tako izgledati. Iskreno, meni je to malo blje, i više bi volio da su Romulanci ili neki drugi "humanoidi" zasrali stvar pa da njih napucavam fazorima, laserima i kojekakvim čudima ručnog naoružanja, a ne jadne kukce. Mada moram priznati, ne bi bilo toliko jezivo da pred vas iskoči Nelix kao što kad iz zida ili sa stropa ispadne užasno brzo čudovište koje fino eksplodira kada ga nafilate svjetlosnim zrakama koje predstavljaju
municiju. Na svu sreću, u par misija ćete razbiti monotoniju rokajući humanoide, no većinu vremena posvetit ćete borbi protiv inače mirnih exomorpha koji su odjednom skrenuli (nije mi jasno zašto su onda dizajnirani kao pravi ubilački strojevi nalik Alienima?). Autori su u pogledu oružja pretjerali izmišljajući kojekakve gluposti, pa svoj arsenal nadopunjavate neviđenim komadima hardvera kada ih nađete po putu (i odmah ga znate upotrijebiti dakako). Takvim konceptom gomilanja naoružanja autori su se prilično odmaknuli od koncepcije Star Treka, no neke stvari koje ću opisati u narednim odlomcima, uz ubijanje kao primarni i jedini način opstanka, navode na pomisao kako ovo i nije bilo namijenjeno zagriženim fanovima (znate one đakule koje oblače kostime i pozdravljaju se s "Live long and prosper").

Tricorder totalno potvrđuje tu činjenicu. Najrabljenija alatka u filmu/seriji ovdje će biti naprava za davanje idiotskih podataka i rabit ćete ga u rijetkim situacijama poput skeniranja iz kojeg zida izlazi plin, poravnavanja sinusoide prema predlošku i za mini igre Pipemanie (okretati cijevi da bi voda/energija neometano tekla od točke A do točke B, uz Solitare omiljen oblik zabave zaposlenika državnih firmi). Ima još par primjena poput otkrivanja tajnih područja, no u globalu je to sve. Nema nebuloza tipa skeniranja pet metara visokog i neprijateljski nastrojenog oblika života prije otvaranja vatre što bi recimo bila normalna procedura u seriji, već prvo pucam pa onda pitam za lozinku. Iako ovakav način više odgovara FPS gameru, ipak mislim da bi bolja furka ispala sa
većom ulogom te male spravice (recimo hackiranja kojekakvih zaglavljenih vrata ili jednostavno da otkrijete slabosti protivnika). Moglo se malo poraditi na tome, no očito su baš željeli napraviti nabrijanu akciju i ne zamarati igrače pretjeranim istraživanjem. Totalna suprotnost gomili tajnih područja i sakupljanju malih Enterprisea koji u određenom broju otključavaju dotad skrivene mape. Nije neviđeno, ali je svakako poticaj da malo pomnije istražite sve okolne putove. Ne bojte se, nećete zalutati budući da su nivoi linearni uz par iznimaka na otvorenim prostorima (ako put oko brda s dvije strane možemo uopće nazvat nelinearnim )

Ono što me fasciniralo u samom početku je horror atmosfera. Znam da je već isfurana gomila igara na isti princip, no svejedno nisam imao muda otfrljiti slušalice na najglasnije nego sam ih u pojedinim situacijama čak i skidao s glave ). No, orkestralna glazbena podloga (koja je btw. jedna od najboljih u službi stvaranja prigodne atmosfere što sam je dosada čuo) toliko će vas uljuljati u sigurnost da su pri izlijetanju neprijatelja uz promjenu ritma iznenadni stres, trzanje ruke i pogled u plafon kao rezultat cijele radnje neminovni. I to ne jednom, nego kroz cijelu igru. Autori su bili toliko podli da su čak stvarali i područja u kojima
vas napeta glazba drži na iglama cijelo vrijeme, pojačavajući to gašenjem svjetla što je predznak neugodnih susreta, da se na kraju nitko/ništa ne bi pojavilo, dok s druge strane, naizgled enemy free stepenice aktiviraju trigger i bube jure prema vama sa svih strana. Odlično napravljeno, svaka čast. AI kukaca je s druge strane vrlo jednostavan. Jurišat će na vas čim vas ugledaju i tu nema puno filozofije, dok su ostali protivnici manje-više klasično "pametni" za jedan FPS. Znaju se sakriti iza zida, okrenuti ako im zađete za leđa, sagnuti se, no nekog timskog napredovanja i dogovora baš i nema. Čak je i ponašanje vašeg Hazard Teama u rijetkim trenucima korisnosti jednostavna skripta koja kaže: ubij sve što je u dometu bez nekih posebnih mudrosti.

Posebnu draž ovom naslovu daje multiplayer koji je pristojno napravljen i sadrži četiri moda. Uz klasične DM, TDM i CTF, Bomb Defusion predstavlja pravo osvježenje u kojem je potrebno pokupiti bombu i postaviti je u protivničku bazu, a kako se radi o Q3 enginu u MP su uključeni i botovi na kojima možete vježbati prije online okršaja protiv ljudskih protivnika (kao i strafe jumping ). Nažalost, oružja su dosta nebalansirana i uglavnom vrijedi pravilo da je Bog i batina onaj koji pokupi najjače. Kad već spominjem Quake 3, ukratko ću vam opisati vizualni
identitet Elite Forcea II. Svima je jasno da u današnje vrijeme ovaj već zastarjeli pogonitelj ne može parirati novim izdancima koji podržavaju sve napredne efekte, no do sada je ovo najnabrijanija igra glede vizualne kvalitete zasnovana na njemu. Glatke animacije likova i vrlo detaljna okolina, kao i razne eksplozije koje će blještati po ekranu samo su još jedna dokaz da dotični još nije na umoru, a pravi programeri znati će iskoristiti njegove mogućnosti do maksimuma, što je vidljivo i u zanimljivim međusekvencama (na svu sreću ne rabe se previše znanstvene nebuloze omiljene u seriji). Na prosjeku današnjice igra će se uz maksimalno
detalja vrtiti glatko što je veliki plus za optimizaciju, a posebno moram pohvaliti zavodnički izgled žene plave kose i čudnih ušiju, kao i dozu humora na pojedinim nivoima poput birtije u kojoj možete saslušati razgovor NPC-a koje poznajemo iz jednog drugog popularnog SF filmskog serijala. Glazbenu podlogu smo već pohvalili, pa bi bio red da pohvalimo i glasove izvornih glumaca Jean-Luc Picarda i Tuvoka koji ih utjelovljuju i u igri, kao i kompletni voice acting koji ne djeluje isforsirano.

Fanovima se neće svidjeti tolika akcijska nabrijanost, pa neka preskoče ovaj naslov, dok će se FPS gamer u njemu osjećati sasvim ugodno. Još ako je debelih živaca i ne skače na svaki šum, ovo je pravi naslov za njega. Odlična izvedba single playa i solidan multiplay svrstavaju ovaj naslov među dobar izbor pri kupnji. Ako još uvijek sumnjate, potražite u našoj arhivi vijest o demou i isprobajte ga, mada mislim da za to stvarno nema potrebe.